Neophodno ubrzati proces deinstitucionalizacije u Republici Srbiji

Objavljeno: 5. decembra 2022. godine

Ovde u celosti prenosimo Saopštenje za javnost Centra za prava deteta kojim žele da skrenu pažnju javnosti i relevantnim akterima na manjkovasti procesa deinstitucionalizacije u našoj zemlji.

Pravo deteta na život u porodičnoj sredini je jedno od osnovnih prava deteta. Konvencija UN o pravima deteta garantuje detetu koje je privremeno ili stalno lišeno porodične sredine pravo na posebnu zaštitu i pomoć, a države su dužne da obezbede alternativnu brigu.

Republika Srbija počela je sa reformom sistema socijalne zaštite i procesom deinstitucionalizacije pre dvadesetak godina. Proces deinstitucionalizacije imao je za cilj smanjenje pritiska na smeštaj u ustanove socijalne zaštite, smanjenje broja korisnika smeštenih u ustanovama i razvoj usluga na lokalnom nivou. Proces istovremeno podrazumeva i transformaciju ustanova za smeštaj i razvoj alternativnih oblika socijalne zaštite.

U proteklom periodu, preduzete su značajne mere sa ciljem unapređivanja zakonodavnog i strateškog okvira kako bi se preveniralo izdvajanje dece iz svog prirodnog okruženja ili pružila podrška deci kojima je potrebna alternativna briga na način da takav smeštaj bude što je moguće bliži prirodnom okruženju. Međutim, i pored preduzetnih mera u pogledu deinstitucionalizacije dece, i dalje postoji niz izazova u odnosu na sprovođenje procesa deinstitucionalizacije.

Iako je ukupan broj dece u institucijama znatno smanjen, broj dece sa smetnjama u razvoju i dece sa invaliditetom ostao je praktično nepromenjen i dalje je zabrinjavajuće visok. Od ukupnog broja dece u institucijama deca sa smetnjama u razvoju i invaliditetom čine preko 70% od ukupnog broja dece na rezidencijalnom smeštaju, dok od ukupnog broja dece na hraniteljskom smeštaju, oni čine samo 14,3%. Dodatno, u domskom smeštaju nalaze se i deca uzrasta manjeg od 3 godine što je suprotno propisanim odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti. Nastavljen je nepovoljan trend većeg broja prijema dece u odnosu na broj dece koja napuštaju usluge smeštaja. Posebno zabrinjava što su deca i mladi najčešće smešteni u institucijama zajedno sa odraslima. Problem predstavlja i to što deca dugo borave u institucijama, često tu postaju i punoletna, a i neretko dočekaju starost u toj instituciji.

Mreže usluga socijalne zaštite na lokalnom nivou nisu rasprostranjene i zastupljene u dovoljnoj meri. Usluge podrške za samostalan život usmerene na osobe s invaliditetom su izrazito nerazvijene. Usluga personalne asistencije uspostavljena je samo u 17 jedinica lokalne samouprave za 223 korisnika. Usluga stanovanje uz podršku za osobe sa invaliditetom, koja je od odlučujuće važnosti za proces deinstitucionalizacije i koja se čak za manje razvijene jedinice lokalne samouprave u potpunosti finansira iz republičkog budžeta, prisutna je u svega šest opština i gradova za 107 korisnika. Specijalizovano hraniteljstvo nije razvijeno u dovoljnoj meri, a povremeni napredak specijalizovanog hraniteljstva, kroz ad hoc programe i projekte, i pored dobrih rezultata nije zaživeo u praksi i postao deo održivog i trajnog sistema specijalizovanog hraniteljstva.

Od ključnog značaja je rad na prevenciji i sprečavanju izdvajanja dece iz porodičnog okruženja i institucionalizacije dece, a u tom smislu potrebno je unaprediti sistem podrške porodicama iz osetljivih grupa.

Podaci nedvosmisleno ukazuju na to da je neophodno angažovanje svih relevantnih aktera kako bi se preduzele dodatne mere za hitno smanjenje broja dece sa smetnjama u razvoju u institucijama, zatim unapredile i razvile usluge podrške u lokalnim zajednicama i obezbedila njihova ravnomerna zastupljenost, kao i unapredili programi integracije dece i mladih sa smetnjama u razvoju nakon izlaska iz institucija.