Obrazovanje – IN MEMORIAM

miljenko

Iako se sa pravom može reći da se Miljenko Dereta problemima obrazovanja na različite načine bavio čitavog svog života, u poslednjih nekoliko godina je ova tema bila apsolutni fokus njegovog javnog delovanja, pa i privatnih razgovora sa kolegama, saradnicima i (ne)istomišljenicima. Sa velikim entuzijazmom je prepričavao poslednje TED konferencije koje je pogledao, ili rezultate studija o reformama obrazovnih sistema u evropskim zemljama koje je čitao.

Neumorno je slao linkove, ulazio u diskusije na društvenim mrežama, pisao tekstove i govorio o obrazovanju i reformi školstva kao poslanik u Skupštini Srbije.

Nije teško razumeti razloge za ovakvo, gotovo opsesivno, bavljenje ovom temom, ali nažalost ogromna većina ljudi te razloge i dalje ne vidi, tražeći korene problema na drugim mestima. Međutim, kao neko ko je ceo svoj radni vek posveti borbi za demokratiju i građanske vrednosti, Dereta je odlično shvatao da nema nikakve šanse da dođe do demokratizacije srpskog društva bez promene baze, drugim rečima bez (edukovanih) građana koji razumeju demokratski proces, i sebe doživljavaju kao aktivne učesnike u tom procesu. A to je nemoguće bez korenite promene celokupnog obrazovnog sistema, načina na koji se komunicira u školama i na fakultetima.

Još jedna stvar koju je Miljenko Dereta jako dobro razumeo, i doživljavao kao neraskidivi deo ove priče, je problem autoritarnosti u srpskom društvu, što je tema koja i mene zaokuplja već dosta dugo, i o kojoj smo često razgovarali. Autoritarnost koja je ukorenjena u patrijarhalnoj porodici, u tradicionalizmu, u nacionalizmu kao dominantnoj ideologiji je, upravo iz ovih razloga, duboko utkana i u obrazovni sistem, u modele razmišljanja nastavnika i profesora, koji (često i instinktivno, bez zle namere), prenose ove obrasce svojim učenicima. Uostalom, sam model “predavanja“ u kome nema mesta dijalogu i razmeni mišljenja, a koji je osnov našeg školstva, je dobra slika načina na koji funkcioniše (odnosno, ne funkcioniše) i samo društvo. Nažalost, ni obrazovanije građanske elite nisu imune na autoritarno doživljavanje sveta oko sebe i odnosa među ljudima, i vrlo često smo u javnim raspravama bili svedoci činjenice da snaga argumenta nije veća od snage autoriteta. A pomenuti autoriteti bivaju mistifikovani i deifikovani do te mere, da na kraju i sami poveruju da su nezamenjivi. To dovodi do jednog statičnog, mrtvog društva, gde se i same naznake promene podjednako plaše i sluge i gospodari, zadovoljni svojim unapred podeljenim ulogama, kao u komediji del Arte.

Upravo zbog rušenja ovog mita o nezamenjivosti sam izuzetno cenio Deretinu odluku da se samoinicijativno povuče sa mesta direktora Građanskih inicijativa, što je jedan od retkih primera takvog poteza u novijoj istoriji Srbije. Sećam se razgovora od pre nekoliko godina u kome mi je saopštio tu svoju ideju, i govorio o tome zašto je važno na ličnom primeru braniti principe za koje se zalažete. Cela stvar je savršeno razumljiva kad se svede na pitanje odgovornosti.

Njegov ulazak u politiku sam tako i doživeo (slagali se ili ne slagali po nekim pitanjima). Kao želju da se, posle čitavog veka pričanja o političkoj odgovornosti, konačno i preuzme ta odgovornost, na najkonkretniji način. Uz punu svest o tome šta ga čeka u borbi koju je izabrao.

Njegova želja da aktivno doprinese promeni nije bila poza, kako to vrlo često biva kod mnogih ljudi kojima aktivizam postane rutina, daytime job. Niti je borbu zamenio jalovim cinizmom, što je opet biranje lakšeg puta. Dereta je do poslednjeg dana iskreno mislio da je promena moguća, a to uverenje bi trebalo još više ceniti jer je dolazilo u paketu sa savršenim razumevanjem koliko je ta promena teška i daleka. I savršenim razumevanjem da to nisu razlozi da za nju prestanemo da se borimo.

Nedostajaće mi Miljenko Dereta. Sagovornik i učitelj.

Stevan Filipović