21. oktobar 2020 Šta je FATF

Piše: Vanja Škorić

FATF je radna grupa za finansijsko djelovanje (www.fatf-gafi.org)  čiji je primarni cilj sprječavanje financiranja terorizma i pranja novca. Od 2001., dodan je  i neprofitni sektor kao ranjiva skupina za zloupotrebu financiranja terorizma i pranja novca. Vjerojatno zbog nepoznavanja funkcioniranja neprofitnog sektora, sve do 2016. god. definicija FATF-a je uključivala da su sve neprofitne organizacije posebno ranjive na takve pojave, bez konkretnih analiza i dokaza.

Od 2016. nakon godina zagovaranja Globalne NPO Koalicije (vidi https://ecnl.org/news/string-successes-changing-global-counter-terrorism-policies-impact-civic-space) , standard je promijenjen, te FATF uvodi tzv. Risk Based Approach i za neprofitni sektor – odnosno ranjivost isključivo na temelju procjene rizika. Kako to izgleda u praksi? Organizacije ili skupine mogu biti označene kao ranjive na financiranje terorizma samo na temelju vrlo jasnih, konkretnih i metodološki ispravno uradjenih procjena rizika. Naknadno FATF daje i upute (Guidelines) iz 2019 o sprovodjenju procjene rizika, posebno za NPO sektor (vidi

https://www.fatf-gafi.org/media/fatf/documents/reports/Terrorist-Financing-Risk-Assessment-Guidance.pdf ).

U uputama se, izmedju ostalog, traži potpuno razumijevanje prirode i aktivnosti neprofitnog sektora kao vitalni uvjet za razumijevanje rizika. Potrebno je obuhvatiti sve različite pravne oblike neprofitnih organizacija, što uključuje širi krug od samo udruženja i fondacija (npr. razne ustanove, sportske, umjetničke i vjerske organizacije). Cijeli proces procjene rizika nužno je provesti u suradnji i uz uključivanje neprofitnog sektora.

Medjutim, u praksi se dešavaju značajne zloupotrebe i neznanje u primjeni FATF standarda za neprofitni sektor. Od 2001. godine bilježi se stalni porast u usvajanju sigurnosnih mjera, izmedju ostalog i povodom borbe protiv terorizma i pranja novca. Ta ograničenja neprofitnog sektora zapravo ometaju značajne napore koje drzave žele postići. To je zato što je neprofitni sektor ustvari ključan u rješavanju i sprječavanju uvjeta koji pogoduju terorizmu i pranju novca.

Od 2005. godine, 66% komunikacija koje je poslao specijalni izvjestitelj UN-a o promicanju i zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda tijekom suzbijanja terorizma (vidi https://www.ohchr.org/en/issues/terrorism/pages/srterrorismindex.aspx) odnose se na primjenu protuterorističkih mjera kao restrikcija za rad civilnog društva. Globalna je tendencija pretjeranog reguliranja civilnog društva i primjene jedinstvenog pristupa za sve organizacije, umjesto pristupa temeljenog na stvarnom riziku. Konkretni negativni primjeri uključuju:

Prepreke operativnim aktivnostima, uključujući zakonska ograničenja dopuštenih aktivnosti.

Miješanje vlasti u unutarnje poslove organizacije bez jasnih kriterija, nejasni razlozi za suspenziju ili raspuštanje organizacija.

Izricanje neproporcionalno oštrih sankcija za neprofitne organizacije.

Široko diskrecijsko pravo za odbijanje registracije na temelju nejasne definicije sigurnosti i CT-a.

Označavanje branitelja ljudskih prava ili organizacija kao terorista.

Diskrecijsko pravo oduzimanja navodne terorističke imovine od organizacija civilnog društva, bez prethodnog naloga suda.

Zamrzavanje imovine označenih grupa ili pojedinaca na temelju nejasnih kriterija.

Pravne prepreke koje ometaju sposobnost neprofitnih organizacija da pristupe financiranju.

Nejasne i diskrecione istrage organizacija ili pojedinaca na temelju AML/CT regulativa.

Ovaj posljednji primjer desio se nedavno i u Srbiji, pokretanjem istrage (ili „redovne analize“, ostalo je nejasno iz sluzbenih objasnjenja), koja ukljucuje organizacije i pojedince iz uglavnom neprofitnog sektora i nezavisnih medija, a na temu financiranja terorizma ili pranja novca..  Javnost je ostala uskraćena za odgovore koji su to točno kriteriji korišteni za odabir „uzorka“ organizacija i pojedinaca za koje se traži provjera transakcija kod banaka, a njihova reputacija ugrožena je takvim potezom vlasti, s obzirom da nije postojala „osnovana sumnja“ za takvu provjeru. Bez jasno postavljenih i javno komuniciranih kriterija i namjera, nema povjerenja i suradnje javnosti vezano za postupke administracije i države vezano za borbu protiv terorizma i pranja novca.

Posljedice ovih ograničenja osjećaju svi gradjani, osobito ranjive skupine, a ne samo targetirane organizacije, zbog njihovog ograničenog djelovanja smanjuje se dostava hrane, lijekova, obrazovanja potrebitima, otkazani su projekti ili usluge za ranjive zajednice, resursi su potrošeni na opterećujuće izvještavanje, a ne na vazne aktivnosti, ogranicene su mogućnost prikupljanja sredstava za usluge na nacionalnom i prekograničnom nivou, itd.

Uz sve ove kolateralne žrtve, postavlja se pitanje jesu li trenutni pristupi borbi protiv ML / TF učinkoviti? Istraživanja pokazuju da široko postavljena ograničenja nisu učinkovita ni za vlade u pokušaju postizanja ovih ciljeva ni za neprofitni sektor (vidi

https://www.csis.org/blogs/international-consortium-closing-civic-space/liberty-or-security-do-civil-society-restrictions ).

Dodatna ograničenja ne čine zemlju sigurnom od terorističkih napada. Posljednje istraživanje ukljucilo je većinu zemalja na svijetu od 2009. do 2016. godine, a autori nisu pronašli dokaze da zakonska ograničenja neprofitnog sektora smanjuju broj terorističkih napada u toj zemlji. Ti su rezultati ostali isti čak i nakon kontrole faktora povezanih s različitim nacionalnim ekonomskim i političkim obilježjima, uključujući BDP po stanovniku i razinu demokracije unutar drzave. Baš suprotno, zakonska ograničenja djelovanja neprofitnog sektora stvaraju više rizika od terorizma i pranja novca jer je upravo neprofitni sektor uključen u rješavanje i sprječavanje uvjeta koji pogoduju razvoju terorizma i pranja novca.

Kako se onda mogu ublažili negativne posljedice mjera za AML/CTF na neprofitni sektor i postići efikasne mjere?  Vratimo se na važnost dijaloga sa sektorom i pristup zasnovan na riziku. On uključuje:

Mjere za borbu protiv terorizma i pranja novca utemeljene na dokazima

Ukljucivanje sektora i kontinuirani angažman, posebno u procjeni rizika

Proporcionalnost mjera riziku

Konkretno, u praksi drzava treba osigurati:

1. Jasne i javne kriterije rizika – neprofitni sektor i javnost mora znati koje skupine su i na koji način u riziku od zloupotrebe da bi mogli zajedno djelovati na sprečavanju tih rizika. FATF upute o provodjenju procjene rizika 2019 takodjer traže da se objave barem glavni nalazi i saznanja procjene rizika za svaki sektor.
2. Ukljucivanje i smislenu suradnju – FATF upute traže stalnu i smislenu suradnju vlasti sa neprofitnim sektorom kao važan element za uspjeh bilo kakvih napora da se utvrde i uklone rizici u tom sektoru.
3. Mjere za ukljanjanje rizika moraju biti strogo ciljane na samo one skupine ili organizacije koje su oznacene kao “rizične” u procjeni rizika. Takodjer, moraju biti proporcionalne riziku te u potpunosti u skladu s medjunarodnim pravom i obavezama država. Sloboda udruživanja kao medjunarodna obaveza države je primarni kriterij koji drzava mora ispočtovati sa svakom (novom) mjerom.

Uspjesne mjere u državama prakticki uvijek uključuju „mekši“ pristup, a ne nužno pravnu regulativu – to znači naglasak na podizanje svijesti, edukaciju, samo-regulaciju unutar sektora te kontinuirani dijalog. Takav pristup je efikasniji, dugoročan, trazi ulaganje vremena, ljudi i novaca, ali zato gradi povjerenje i daje rezultate.

(Autorka je programski director ECNL | European Center for Not-For-Profit Law Stichting)