Blog: Zašto (ni)su drugi apatični & šta da (ne) uradimo po tom pitanju

Autor: Relja Dereta

Relja-Dereta.jpgKao i mnogo puta do tada, i ovaj seminar sam započeo sa pitanjem “Ok, koliko vas realno ima pojma zašto je ovde, a koliko vas je došlo jer je pušteno sa časa?” 

Smeh koji je usledio je bio jasan odgovor. Kao i mnogo puta do tada, i na ovaj seminar su učenici došli zato što im je profesor otprilike rekao: “E javili su mi iz opštine da ima nešto o aktivizmu, ajde ti si fino dete i stalno ideš po tim nekim treninzima, idi da predstavljaš našu školu”.

Dosta vremena sam mislio da je najbolje rešenje prosto prihvatiti tu realnost i raditi sa onime što imaš ispred sebe: iako verujem da srednjoškolci imaju veliki kapacitet i želju za aktivizam, mora se računati na to da će im profesori često neprecizno preneti o čemu se radi na programu, da većinu njih jednostavno ne interesuje tema i da zato nije nimalo čudno da od preko 40 učenika na uvodnom predavanju nakon par nedelja ostalo svega dvoje ili troje redovnih.

Dakle, prihvatiti i izvući najviše iz datih okolnosti – iz ovog stava je proisteklo i ono uvodno pitanje koje bi uvek napravilo dobru atmosferu i makar malo poštovanja od strane učenika. Jer, više nisam neki tamo suvoparni, naivni predavač, već neko ko kapira šta se zbiva.

Osim što nisam kapirao šta se zbiva, a to je da sam iz nerazmišljanja i inercije pristao na jedan nefunkcionalan sistem nalaženja srednjoškolaca-polaznika za seminare. Može se tu tražiti odgovornost i kod ljudi iz opštine koji rade po ustaljenom pristupu, i kod profesora koji odokativno biraju učenike, pa i kod učenika koji narušavaju rad seminara jer su došli da ne bi bili u školi. Međutim, sve je to posledica okvira koji smo mi, to jest ja, zadali – da polaznike za seminar treba tražiti slanjem dopisa školama.

Kada smo u opštini planirali naredni seminar, nikako nismo želeli da ponovimo ovu grešku. Trebalo je da radimo trening o aktivizmu grupi učenika najmanje jednom nedeljno, pola godine, i niko nije želeo da se nakon dve nedelje dvocifrena grupa svede na par ljudi.

Šta smo uradili? Postavili smo sebi pitanje – kako da dopremo do što većeg broja učenika i što neposrednije im predstavimo projekat, to jest kako da nađemo zaista zainteresovane polaznike za seminar?

Rešenje je brzo usledilo: U svakoj školi na opštini smo zakazali po jednu prezentaciju projekta, i zamolili smo nadležne da na prezentacije dovedu što veći broj učenika. Ovo bi značilo da je najmanje jedno odeljenje, a neretko dva prisustvovalo svakoj prezentaciji, što na deset škola na opštini znači da je između 300-500 učenika imalo priliku da neposredno sazna o našem projektu. Sada smo projekat predstavljali grupama u kojima su bili i odlikaši i jedva dovoljni i fenseri i rokeri i popularni i alternativci i apsolutno svaki tip učenika koji možete da zamislite. I iako su se na prezentaciji pojavljivali bez ideje o čemu se radi, to je bilo okej, jer je sada bila daleko veća verovatnoća da će se iz tolikog broja učenika prijaviti dovoljan broj zaista zainteresovanih.

Sada kada smo znali da će nas puno učenika čuti, i ja sam promenio pristup u predstavljanju projekta. Umesto da kao pre preterujem sa energijom i entuzijazmom u obraćanju u nadi da ću nekako zainteresovati ljude koje to nešto zapravo ne zanima, sada sam nekako staloženo i realnije, da ne kažem iskrenije, pričao o onome što učenike čeka: moraće da budu redovni narednih 6 meseci, kao i da se dodatno angažuju na više projekata paralelno, ali zauzvrat dobijaju vrlo dragocena isustva – šta znači osmisliti ideju, sprovesti je  u delo, motivisati druge, biti uporan kada stvari zaškripe…

Ovaj pristup je doneo rezultate: od nekih 25-30 prijavljenih, barem pola je bilo redovno tokom gotovo čitavog trajanja seminara, što u poređenju sa prethodnim pokušajima smatram velikim uspehom i jasnim signalom da ovaj sistem selekcije ima smisla.

Međutim, još bitnije od povećanog prisustva su rezultati koji su učenici postigli: organizovali su niz projekata za svoju zajednicu, od uređivanja delova škole do organizovanja plovidbe za socijalno ugrožene porodice. Njihov najveći projekat, o kojem sam već pisao na blogu, je svakako besplatna škola jezika za srednjoškolce, koja je ujedno i praksa za studente, i koju je do sada pohađalo nekoliko stotina njihovih vršnjaka. Iskustvo i veštine koje su učesnici usvojili kroz projekat su na neke od njih značajno uticale i na izbor svoje budućnosti, od toga šta će studirati do toga čime će se baviti u životu (jasno je da ta dva često nisu ista stvar).

Meni najveća lekcija iz svega ovoga je ogromna važnost konstantnog što realnijeg percipiranja situacije ispred sebe, a zatim postavljanja pitanja u kojoj meri smo mi odgovorni za ono što vidimo. Od ovoga zavisi ne samo svaki aspekat projekta, već na koju stranu i da li on uopšte može dalje da se razvija.

U ovoj situaciji, kao što sam već naveo, umesto da se žalimo što profesori ne nalaze prave učenike za naš seminar (pritom arogantno podrazumevajući da smo mi dobro profesorima iskomunicirali šta to tačno tražimo), prepoznali smo da moramo drugačije predstaviti naš projekat, direktno učenicima.

Međutim, koliko je još takvih situacija u kojima podrazumevamo da nas guše okolnosti, a ne n
eka naša nesvesna odluka?

Koliko recimo znam sastanaka ili seminara u kojima su organizatori kukali što se jako mali broj prijavljenih pojavio, a jedino kako su ih obavestili je putem jednog imejla dve nedelje ranije. Da, možemo da utvrdimo da su polaznici neodgovorni. Jeste, dodatni je angažman zvati svakog ponaosob. Ali, ako je takva situacija, i ako se ponovila deset puta pre toga, onda ćemo je ili prihvatiti, ili, ako želimo drugačije rezultate, promeniti pristup (u ovom slučaju npr. uzeti telefon u ruke i zvati svakog polaznika ponaosob).

Ovo se odnosi na sve – na zvanje polaznika, na motivaciju ljudi za uključenje u neku akciju, na sistem rada na seminaru, na komunikaciju sa saradnicima… Svuda je neophodno prepoznati obrasce u koje se upada, postaviti pitanje šta zapravo želimo da postignemo i izabrati odgovarajući odgovor. U suprotnom, postoji daleko veća opasnost od te jedne neuspešne akcije ili projekta – da na osnovu tog lošeg obrasca iznesemo potpuno pogrešan zaključak o svetu na osnovu kojeg se dalje značajno ograničavamo. Primera radi, nakon ovog iskustva daleko mi je lakše da vidim kako neko dođe do zaključka da su mladi nemotivisani, da ne koriste prilike oko sebe itd. Nisu mladi nemotivisani, nego mi nismo umeli da im se obratimo.

Razmislite šta na vašem narednom projektu najviše škripi. Gde je onaj trenutak kada kažete “Uf, ovo je teško/nemoguće jer su mladi/profesori/direktori/ko god uvek takvi i takvi”? Da li možete naći bolje rešenje?

Relja Dereta

 

Instruktor argentinskog tanga u Institutu Tango Natural, trener prezentacijskih veština i koordinator Škole aktivizma. Deset godina iskustva u radu sa hiljadama mladih i odraslih kroz najrazličitije projekte i akcije, od držanja seminara preko organizovanja studentskih protesta do pisanja priručnika za đačke parlamente. Veruje u širenje lepih ideja, imao privilegiju da individualno radi sa 50 TEDx govornika do sada na osmišljavanju njihovih nastupa. Uglavnom ne priča o sebi u trećem licu.